Princip mudrosti pri pozivanju drugih u islam

Jedna od veoma važnih stvari jeste i pitanje mudrosti u pozivu ka Allahu, s posebnim akcentom na omladinu islamskog buđenja. Kako li je mudrost samo teška onima koji je nemaju! Poziv kao Allahu mora biti protkan mudrošću, lijepim govorom, zatim raspravom na najljepši način sa onima koji su pravedni. Nakon toga se na primjeran način uzvraća nepravedniku. Dakle, četiri su stepena u načinu pozivanja u vjeru, o kojima govori i Allah, dž.š.: ''I na putu svog Gospodara mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na najljepši način raspravljaj'' (En-Nahl, 125), zatim: ''I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne sa onima među njima koji su nepravedni'' (El-Ankebut, 46). 

 

Mudrost označava usavršavanje određene stvari ili postupka na način da se one stave na svoja odgovarajuća mjesta. Mudrost nije u tome da od ljudi zahtijevaš da preko noći promijene stanje u kojem se nalaze, te da za vrlo kratak vremenski period postanu onakvi kakvi su bili ashabi. Pozivalac koji postupa na takav način lahkomislen je i naivan, jer Allahova, dž.š., mudrost to ne prihvata, a na to ukazuje i činjenica da su Muhammedu, Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Knjiga i šerijat objavljivani postepeno, kako bi ih ljudi lakše prihvatili. 

 

Namaz je propisan na Miradžu tri godine prije Hidžre, a po nekima i godinu i po, ili pet godina, shodno poznatom razilaženju među učenjacima. I pored toga, namaz tada nije propisan onakvim kakav je danas. Prvo što je propisano bila su dva rekata podne-namaza, ikindije, jacije i sabaha. Akšam je imao tri rekata, jer je to dnevni vitr. Poslije Hidžre i nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Mekki proveo trinaest godina, broj namaskih rekata koji se obavljaju u mjestu boravka je povećan, tako da su dobili četiri rekata podne, ikindije i jacije. Sabah-namaz ostao je isti, jer se na njemu duže uči, a akšam je ostao tri rekata, jer je on, kako smo već spomenuli, dnevni vitr. 

 

Zekat je propisan druge godine po Hidžri, ili u Mekki, ali visina davanja zekata nije bila definirana i strogo propisana, pa ni Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naređivao ubiranje zekata sve do devete godine po Hidžri. Tako je propis zekata prošao kroz tri razvojne etape:
a) Prva etapa u Mekki: ''I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju'' (El-En'am, 141). Ovdje nije naglašena obaveznost, niti iznos davanja zekata, nego je stvar prepuštena procjeni ljudi koji su davali milostinju.
b) Druga etapa, 2. godine po Hidžri kada je pojašnjen iznos (nisab) i ostali uvjeti za davanje zekata.
c) Treća etapa, 9. godine po Hidžri. U ovoj fazi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je slati ubirače zekata vlasnicima stoke i plodova kako bi ga preuzeli. 
Zato razmisli i sagledaj kako se pazilo na stanja ljudi u propisivanju Allahovih zakona, a On je najbolji i najmudriji Zakonodavac.

 

Kada je u pitanju post, poznato nam je da je i u njegovom propisivanju postojala postupnost. Prvo što je Allah propisao bilo je da čovjek ima pravo birati između posta i hranjenja drugih ljudi, tj. siromaha, a potom je post propisan kao stroga obaveza svakog vjernika, pa je hranjenje drugih, umjesto posta, ostao propis onima koji ne mogu kontinuirano postiti.

 

Mudrost, dakle, ne prihvata da se svijet može promijeniti za jednu noć. Svome bratu koga pozivaš ka Allahu, priđi polahko, imajući na umu ono što on u datom trenutku nosi od istine i postepeno radi sa njim, sve dok ga ne iščupaš iz laži. Prema ljudima se ne smiješ istovjetno odnositi, jer je velika razlika između neznalice i onoga koji se inati. Evo nekoliko primjera:

 

Kao prvi primjer navodim stav Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema beduinu koji se pomokrio u džamiji. Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je rekao: ''Dok smo bili u džamiji sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki beduin i mokrio u džamiji. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, povikaše: 'Uh, uh!' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Nemojte ga prekidati, ostavite ga', pa su ga pustili dok nije završio. Potom ga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva i reče mu: 'U ovim džamijama nije ispravno mokriti, niti nanositi prljavštinu, već one služe samo za spominjanje Allaha, namaz i učenje Kur'ana.' Potom je naredio nekom od prisutnih da donese kofu vode i prolije je po mokraći.'' (Muslim, br. 285. Knjiga o čistoći, Poglavlje 30.)

 

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao je da obavi namaz i mi sa njim. Za vrijeme namaza jedan beduin reče: 'Allahu, smiluj se meni i Muhammedu, i nemoj se smilovati nikome osim nas.' Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa namazom, rekao je beduinu: 'Ograničio si nešto što je obilno', misleći na Allahovu milost.'' (Buhari, br. 6010, Fethul-Bari, 10/452, Kitabul-edeb, Poglavlje 27.)

 

Ebu Hurejre, r.a., prenosi sljedeće: ''Neki beduin ušao je u mesdžid, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tu je sjedio. Ovaj beduin je klanjao dva rekata, a potom je rekao: 'Allahu, smiluj se meni i Muhammedu i nemoj se smilovati nikome osim nas.' Allahov Poslanik okrenuo se prema njemu i rekao: 'Ograničio si ono što je široko.' Nedugo zatim, beduin se pomokri u džamiji, a ljudi pohitaše ka njemu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: 'Polijte po tome kofu vode. Poslani ste da budete oni koji olakšavaju, a ne oni koji otežavaju.''' (Bilježi Et-Tirmizi, br. 148, Knjiga o taharetu, Poglavlje 112. Et-Tirmizi kaže: ''Ovaj hadis je hasen-sahih. Također, bilježi ga i Ahmed u Musnedu prema poretku Ahmeda Šakira, br. 7254. Ahmed Šakir kaže: ''Lanac prenosilaca je ispravan.“)U drugoj verziji stoji: ''Beduin je nakon podučavanja o propisima vjere rekao: 'Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao k meni, postao mi je draži od oca i majke, jer me nije izgrdio, prekorio niti udario.''' (Ovaj dodatak je kod Ahmeda u Musnedu prema poretku Ahmeda Šakira, br. 10540. Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca ispravan)
Nakon pojašnjenja ovih predaja, razmislite o mudrosti koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijenio u ovoj situaciji. 

 

Kada bi se danas desila slična situacija u nekom mesdžidu, svi bi zajedno skočili i rekli: ''Zar se ne stidiš, boj se Allaha!'' itd. Međutim, ovakav postupak je pogrešan. 
Uvjereni smo da se vjerniku u Allaha i Sudnji dan nikako ne može desiti da se pomokri u mesdžidu osim iz neznanja, ali i to neznanje ima svoje okolnosti. Bez sumnje, spomenuti beduin bio je neznalica, jer je došao iz pustinje i nije znao kako se treba ponašati u džamiji. Ali, putem mudrosti naučio je i saznao obaveze i prava prema džamijama. Da je ovaj beduin prekinuo mokrenje kada su ga ashabi počeli koriti, kakve bi posljedice bile: 
1. Naglo zaustavljanje mokrenja, što bi mu možda uzrokovalo zdravstvene probleme.
2. Zaprljanje odjeće, otkrivanje stidnog mjesta, uz vjerovatnoću većeg prljanja mesdžida.
Zato se pozivalac ka Allahu, u svojoj aktivnosti na polju da've, treba ugledati na način ispoljavanja mudrosti i strpljivosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugi primjer govori o događaju čiji su akteri bili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Muavija b. El-Hakem es-Sulemijj, r.a.

 

Od Muavije b. El-Hakema es-Sulemija, r.a., prenosi se da je rekao: ''Dok sam klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek je kihnuo. Rekao sam: 'Allah ti se smilovao', a ljudi su me počeli šamarati svojim pogledima. Upitah glasno: 'Zašto me gledate?' Tada su počeli udarati rukama po stegnima i vidio sam da me žele ušutkati, pa sam ušutio. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa namazom, a tako mi Allaha, nikada ni prije ni poslije toga nisam vidio boljeg i ljepšeg učitelja od njega, nije mi se obratio na grub način, niti me udario, niti me izgrdio, već je rekao: 'U namazu nije ispravno govoriti ništa od uobičajenog govora ljudi, već je namaz slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana.''' (Muslim, br. 537, Poglavlje o džamijama i mjestima na kojima se klanja.)
Fikhski propis koji se može uzeti iz ovog hadisa je: Ukoliko čovjek progovori u namazu iz neznanja ili zaborava, namaz mu je ispravan.

 

Naprimjer: Ako čovjek klanja, pa mu u toku namaza dođe drugi čovjek i upita ga: ''Gdje je ključ od kuće, želim da izađem?'', pa mu ovaj iz zaborava odgovori gdje se ključ nalazi, da li mu je namaz pokvaren ili ne?
Ukoliko je to bilo iz zaborava, namaz mu je ispravan, jer Uzvišeni Allah kaže: ''Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice učinimo'' (El-Bekare, 286).

 

Navedeni primjeri sadrže dvije osnovne pouke, a to su:
1. Sa osobom koja ne zna, treba postupati blago, jer neznalica za svoje propuste u ponašanju ima opravdanje, a to je neznanje. Kada se neznalica poduči, on postane zadovoljan i smiren, što nije slučaj sa osobom koja se inati i oholi.
2. Kada se čovjek isprlja nečistoćom, nastojat će što prije otkloniti nečistoću, jer se može desiti da na nju zaboravi, te da kasnije klanja zaprljane odjeće ili na onečišćenom mjestu. Upravo tako je postupio i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredivši jednom od prisutnih ashaba da vodom otkloni nečistoću u mesdžidu, i s tim nije odugovlačio.

 

Sličan ovome je i slučaj kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio izrazito samilostan i blag, doneseno dijete i stavljeno u njegovo naručje, nakon čega se ono pomokrilo u njegovo krilo. On je odmah zatražio da mu neko od prisutnih donese vodu, pa ju je polio po mokraći.'' (Buhari od Aiše, r.a., br. 222, Fethul-Bari, 1/389, Knijiga o abdestu, Poglavlje 59. )I ovo ide u prilog onome što smo već rekli, tj. da je muslimanu obaveza što prije očistiti eventualnu nečistoću koju ima na sebi.
 Kao treći primjer navodim Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, stav prema čovjeku koji je nosio zlatni prsten.

 

Od Abdullaha b. Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka, pa ga je skinuo i bacio, a zatim rekao: ''Neko od vas uzima žeravicu vatre i stavlja je na svoju ruku.'' Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao, ljudi koji su prisustvovali ovom događaju rekoše tom čovjeku: ''Uzmi prsten i njime se okoristi'', a on im odgovori: ''Tako mi Allaha, neću ga uzeti nakon što ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bacio.'' (Muslim, br. 3090, Knjiga o odjeći, Poglavlje 11.)
Pogledajmo kako se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odnosio prema onome ko čini grijeh. Postoje bitne razlike između ove priče i priče o beduinu, te priče Muavije b. El-Hakema.

 

U zadnjoj priči osjetna je doza grubosti u postupku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema čovjeku sa zlatnim prstenom, jer ga je skinuo i bacio, te zaprijetio čovjeku upoređujući ono što je on stavio na svoju ruku sa žeravicom. Dakle, svaku situaciju prati odgovarajuća retorika. 

 

Četvrti primjer opisuje Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos prema Beririnoj porodici. Od Urvea se prenosi da ga je Aiša, r.a., obavijestila: ''Berira je došla tražeći od nje pomoć za otkup iz ropstva, a već od dogovorenog otkupa nije ništa otplatila. Aiša joj je rekla: 'Vrati se svojoj porodici, pa ako žele da ja plaćam tvoj otkup, ja ću to i učiniti ali pod uvjetom da nakon što te oslobodim, ja naslijedim tvoju imovinu.' Potom je to spomenula Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem (u drugoj verziji spominje se da je to Allahov Poslanik direktno čuo), a on joj je rekao: 'Uzmi je, oslobodi i uvjetuj im da tebi pripadne njena imovina nakon što je oslobodiš, jer imovina roba i pripada onome ko ga oslobodi.' Aiša je rekla: 'Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među ljudima, zahvalio Allahu spominjući Njegove lijepe osobine, pa rekao: 'Šta je to ljudima pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi!? Koji god uvjet ne postoji u Allahovoj Knjizi, on je ništavan, pa makar ih bilo i stotinu. Allahova presuda je najpreča i Allahov uvjet je najpovjerljiviji. Imovina roba pripada onome ko ga je oslobodio.''' (Buhari, br. 2563, Fethul-Bari, 5/190, Knjiga o otpuštanju roba otpisom, Poglavlje 9. Bilježi ga također i Muslim, br. 1504, Knjiga o otpuštanju robova, Poglavlje 2.)

 

U ovom primjeru, akcenat se stavlja na mudrost u izboru riječi prilikom obraćanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, skupini ljudi. On kaže: ''Šta je to ljudima?'', što ukazuje na mogućnost da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim izrazom želio prikriti njihov propust i grešku, kao i mogućnost da ih je želio teže prekoriti, iako je prva mogućnost daleko izraženija. Poslanik, ipak, nije poimenice navodio ljude prilikom ovog javnog obraćanja, niti je govorio o njihovom grijehu, ne želeći ih na taj način obrukati pred ljudima, što u konačnici i nije bio cilj. 
Iz ovog hadisa izvlači se još jedna korisna poruka, a ona se odnosi na riječi: ''Postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi, a koji god uvjet ne postoji u Allahovoj Knjizi, on je neispravan, makar ih bilo stotinu.'' Dakle, bilo koji uvjet kojeg nema u Allahovoj Knjizi i u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neispravan je i kao takav se odbija od onoga ko ga je postavio.
Kako onda posmatrati zakone koji nisu u skladu sa šerijatom?
Da li su oni ispravni ili ne? 
Da, oni su svakako neispravni, bez obzira na to ko ih je postavio, i dužnost ih je odbaciti i nije dozvoljeno nikome da ih se pridržava. 

 

Svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj Knjizi neispravan je, makar ih bilo stotinu. Allahova presuda je najvažnija, tj. ono što je Allah odredio šerijatom, važnije je od ostalih zakona, kao što kaže Uzvišeni: ''Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje, ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi. Šta vam je, kako rasuđujete?'' (Junus, 35).
Zar u kazivanju o ovom događaju nema određene doze žestine? 

 

Ima učenjaka koji smatraju da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prethodno već ustanovio da imovina roba pripada onome ko ga oslobodi, pa je njihovo postavljanje uvjeta djelimično označavalo suprotstavljanje već ustanovljenom propisu, pa je to bio razlog Vjerovjesnikovog obraćanja ljudima bez blagosti.
Peti primjer govori o stavu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prema čovjeku koji je spolno općio sa svojom ženom u toku posta mjeseca ramazana. 

 

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ''Dok smo sjedili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, došao mu je neki čovjek i rekao: 'Allahov Poslaniče, propao sam!' Poslanik ga je upitao: 'A šta ti je?' , a on odgovori: 'Spolno sam općio sa svojom ženom dok sam postio.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu na to reče: 'Da li imaš roba da ga oslobodiš?' 'Ne', odgovori. Poslanik upita: 'Možeš li uzastopno postiti dva mjeseca?' 'Ne', opet odgovori on. Poslanik upita: 'Da li možeš nahraniti šezdeset siromaha?' 'Ne', opet odgovori on. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, razmišljao je izvjesno vrijeme, pa mu je u međuvremenu neko donio košaricu sa hurmama. Upitao je: 'Gdje je onaj što je pitao?' 'Evo me', odgovori on. Poslanik mu pruži košaricu i reče: 'Uzmi ovo i podijeli kao sadaku.' Čovjek reče: 'Nekome ko je od mene siromašniji, Allahov Poslaniče? Tako mi Allaha, između ova dva kamenjara (među kojima se nalazi Medina) nema siromašnijih ukućana od mojih.' Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmijao se tako da su mu se ukazali zubi, a potom je rekao: 'Nahrani time svoju porodicu.'''  (Buhari, br. 1936; Fethul-Bari, 4/193, Knjiga o postu, Poglavlje 30. Bilježi ga i Muslim, br. 1111, Knjiga o postu, Poglavlje 14. )

 

Pogledaj u ovaj čudesni rasplet za čovjeka koji je došao u strahu sa riječima: ''Propao sam'', a potom otišao noseći hurme, još sretan i zadovoljan vjerom islamom kao i olakšanjem koje mu je pružio prvi daija i pozivač Allahu, neka je na njega Allahov mir i blagoslov. Vraćamo se na pitanje koje želim ovdje posebno obrazložiti.
Tako mi Allaha, ja sam jako sretan kada vidim ljubomorno čuvanje vjere od strane naše omladine i onih koji ulažu trud na polju otklanjanja zla, prezentiranja istine i potvrde dobra. Međutim, tako mi Allaha, od srca želim da ova omladina koristi mudrost u svojim postupcima. Iako rezultati nekada zakasne, na kraju ipak budu pozitivni. Onaj kod koga u srcu usplamti vatra ljubomore, pa se usudi učiniti ono što nije u skladu sa mudrošću, nema sumnje da će mu to donijeti kratkotrajnu radost, ali će iza toga doći velika šteta. Kada odgodi izvjesni korak, u korist postupnosti i taktičnosti, te bude razmišljao na koji način će ući i izaći iz određenog postupka, sigurno da će iz toga proizaći veliko dobro i da će biti sačuvan od posljedica koje su negativne za njega i njemu slične. Upotreba mudrosti u pozivu ka Allahu, otklanjanju onoga što je loše, iznošenju istine i naređivanju da se čini dobro jeste ono što šerijat zahtijeva i želi. Stoga, dragi brate, nemoj sprovoditi šerijat prema svome nahođenju, već prema onome kako to nalaže tvoj Gospodar i Zaštitnik: ''I na putu svoga Gospodara mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na najljepši način raspravljaj'' (En-Nahl, 125).

 

Ljubomora prema Allahovoj vjeri nesumnjivo je bolja od mrtvila srca, ali je mudrost bolja od svega toga. Mrtvilo srca označava stanje kada čovjek ne osjeća tjeskobu zbog činjenja loših djela, niti se žalosti zbog toga što ne čini dobro. Ovo je, tako mi Allaha, veliko zlo. Također, ovo nije odlika islamskog ummeta, jer on naređuje dobro, odvraća od zla i poziva ka Allahu, međutim, ako se prilikom svega toga ne bude primjenjivala mudrost, to opet ispadne zlo. Upotreba mudrosti, uz živo srce i nastojanje da istina pobijedi, polučit će dobro.
Zato pozivam našu omladinu, one koji ljubomorno čuvaju vjeru, da se drže mudrosti u svom pozivu ka Allahu i da se na nju posebno koncentriraju. 

 

Ne savjetujem omladini pasivnost, niti ih pozivam da ljude ostave u grijesima i nepokornosti, već kažem: Negirajte zlo, podržite dobro i pozivajte ka Allahu onako kako možete, danju i noću. Podsjećam vas na riječi Uzvišenog: ''O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite'' (Ali Imran, 200).

 

U svemu tome, na prvom mjestu, savjetujem im korištenje mudrosti, postupnost u sprovođenju onoga što žele, te sagledavanje svakog problema s njegove prave strane.

 

Ako pretpostavimo da smo u određenom društvu vidjeli nešto loše, da li treba da to zlo i nevaljalštinu nasilu otklonimo i da se onima koji to zlo čine obratimo na grub i žestok način, ili je pak prikladnije da im se obratimo blago i brižno i da ih zamolimo da se toga prođu? Ukoliko nas ipak ne poslušaju, onda taj problem treba proslijediti do ljudi koji će to prenijeti odgovornima u vlasti. Nema sumnje da je postupnost najvažnija, kao i upotreba blagosti i brižnosti. Na takav način skidamo i odgovornost sa sebe, jer Allah Uzvišeni kaže: ''Bojte se Allaha koliko možete'' (Et-Tegabun, 16). 

 

Ukoliko, pak, ovoj lošoj pojavi u društvu priđemo na način potpuno suprotan blagosti, u većini slučajeva ostvarit ćemo kontraefekat, cilj neće biti postignut, a možda takav postupak nanese štetu cjelokupnom da'vetskom angažmanu. 

 

Zato vas podstičem i upućujem vam ove riječi i savjete za koje ću kod Allaha biti pitan. U narodu postoji jedna izreka, koja glasi: ''Iskustvo iskusnog više će ti pomoći od ljekara''. To znači da onaj koji je određenu stvar već prošao i lično je iskusio na svojoj koži, on je o njoj znaniji i više upoznat od drugih koji nisu imali slično iskustvo, pa će i tebe o njoj obavijestiti i prenijeti ti svoje iskustvo. Međutim, ponekad će doktor koji nema mnogo iskustva s određenim problemom, propisati nekome lijek koji će mu možda koristiti, a možda i neće. 


Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, (Četvrto pravilo: MUDROST)
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

SVATOVI

Ona je godinama čekala i svi su se u početku čudili..
A kasnije su je žalili...
Naivna..
Sanjalica.. 
On je odavno otišao na drugu stranu svijeta.
Bije svoje bitke..
Ima važnija posla od vraćanja..
Ona nek se uda!
Zar da joj mladost prodje u čekanju?!
I ti njeni..sta su je pustili na volju..
Iz ljubavi prema njemu zar onakva djevojka život da uništi?!
Ona je bila strpljiva..
A onda jednog jutra nakon Sabah namaza zalupa neko na kapiju..
Ona istrča, a pred kapijom buket bijelih ruža...a u buketu pismo : ,,Spremaj se nevjesta, danas ti sa svatovima dolazim."

Rasuli smo se, samo nas nesrece okupljaju...eto sta je ostalo od nas ljudi na dunja..

Rekli su mi pokrij lice, pa su se udvarali ne pokrivenim curama, rekli su mi ne selami se sa bracom, pa su se selamili oni meni, rekli su mi haram je nositi nakit, pa su kitili svoje skrivene ljubavnice, rekli su mi nije dozvoljeno voziti auto, pa su sebi nabavili najluksuznije automobile, rekli su mi ne tuguj, pa su moju bol hteli da iskoriste rekli su mi ne druzi se sa ovim i onim, pa su njima sve najgore o meni govorili, rekli su mi ovaj dzemat je dobar ovaj nije, pa su se sami izgubili u tom vrtlogu, rekli su mi da sam ponosno tvrdoglava, samo zato sto nisam bludnicila, i na kraju, kad ne bi mogli da manipulisu samnom, pokazali bi prava lica. Onda, kako zemlja da ne gori, kad neki ljudi islam samo prema potrebi vole.

"Onaj koji preseli, neće se vratiti. Onaj koji ti štetu nanese, neko će mu jednoga dana štetu nanijeti. Onaj koji te rasplače, naići će na onoga koji će ga rasplakati. Zemlja je okrugla i pljuska koju ti dadne danas, vratit će mu se istom mjerom sutra. Ne činite zulum, pa da vam isti učinjen bude."(Aid el-Karni)

"Ja cu te pustiti da šutiš samo nemoj progovoriti prekasno."

Pokusao sam da joj se izvinim, ubrao sam joj ruzu i poslao poruku, ona mi je odgovorila:''ne, necu prihvatiti izvinjenje, ja i ta ruza smo iste sudbine''...nisam razumeo sta je htela s tim reci, a onda sam svatio, da je zensko srce posle svake uvrede kao i ruza bez korena...uvenu!

Sestrice moja, tvoja majka, Aiša bint Ebu Bekr, radijallahu anhuma, rekla je: „Ulazila bih u svoju kuću u kojoj su ukopani Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i moj otac, pa bih odložila svoju odjeću i govorila: ‘Doista su oni moj muž i moj otac.’ Međutim, kada je tu ukopan Omer, radijallahu anhu, tako mi Allaha, nisam ušla a da nisam bila zaogrnuta svojom odjećom stideći se od Omera, radijallahu anhu.“

Allah tobom bio zadovoljan, o suprugo Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Koje dostojanstvo je veličanstvenije od ovog dostojansta? Koji stid je suptilniji od ovog stida?! Stidi se od čovjeka koji je mrtav i zakopan pod zemljom!!

Ovo je stid tvoje majke, pa slijediš li njen primjer?

Sestrice moja, osnova čednosti je stid.

Da li znaš ko ti je naredio hidžab? Uzvišeni Allah je taj Koji ti je naredio, pa hoćeš li mu se odazvati?
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.“ (El-Ahzab, 59.)

Da li duša umrlog može poslije smrti posjećivati svoju kuću?

Ibn Ebul-Izz, komentator Tahavijeve poslanice u akaidu, nakon što je naveo nekoliko mišljenja o pitanju gdje duše borave u periodu berzeha, tj, od smrti do ponovnog proživljenja, kaže: ”Iz ponuđenih dokaza proizilazi da postoji velika razlika među dušama u periodu berzeha. Neke duše su u najvišim ‘illijjinima, u najvišim sferama, a to su duše vjerovijesnika, neka je na njih Allahov salavat i selam. One su također različite po stepenima. Neke duše su u kljunovima zelenih ptica koje lete po Džennetu kamo žele. To su duše nekih šehida, ne svih. Ima šehidskih duša kojima će biti zabranjeno ući u Džennet zbog neizmirenog duga. U Musnedu imama Ahmeda prenosi se od Muhammeda b. Abdullaha b. Džahša da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i rekao: ”Šta ću dobiti ako poginem na Allahovom putu?” ”Džennet”, odgovorio je. Kada je čovjek krenuo (Poslanik, s.a.v.s.) mu je rekao: ”Osim duga, to mi je Džibril prethodno rekao.” (Nesai, Sunen, ”Kitabul-džihad”, br. 3103) (U istom značenju, samo drugim riječima ovaj hadis bilježi Muslim u Sahihu, ”Kitabul-imare”, br. 1885)
Neke duše će biti kod džennetskih vrata, kao što stoji u hadisu u kom Poslanik, s.a.v.s, kaže: ”Vidio sam vašeg umrlog zaustavljenog na džennetskim vratima.” (Dokaz za to je hadis Sa‘da b. el-Atvela koji pripovijeda da je njegov brat umro i iza sebe ostavio tri stotine dirhema i malu djecu. Htio sam, priča Sa‘d, to potrošiti na njegovu djecu, ali mi je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: ”Tvoj brat je, zaista, zatvoren (tj. ne može ući u Džennet) zbog duga. Idi i vrati njegov dug.” Otišao sam i vratio njegov dug, a potom došao Allahovom poslaniku i rekao: ”Vratio sam za njega dug osim dva zlatnika koja traži neka žena, a nema dokaza.” ”Daj joj, ona istinu govori”, odgovorio je.) (Ahmed, Musned, ”Musneduš-šamijjin”, br. 16593. El-Busiri je okarakterisao njegov sened kao vjerodostojan. Vidi: Ez-Zevaid, list br. 156) Neke duše će biti kod svoga kabura, a neke će biti na Zemlji. Neke će biti u peći bludnika i bludnica, neke će plivati u rijeci od krvi i gutat će kamenje. Svemu prethodnom svjedoči sunnet, a Allah najbolje zna.” (Ibn Ebul-Izz, Šerhul-akide et-tahavijje, 2/584-586) O ovom pitanju govori i dugi hadis Semure b. Džunduba, koji je zabilježio Buharija u svom Sahihu, ”Kitabut-ta‘bir”, br. 7047. (Vidi: Fethul-Bari, 12/457) Treba posebno naglasiti osobenost šehidskih duša.
Kur‘an o toj osobenosti kaže: ”I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ”Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi ne znate!” (El-Bekare,154) ”Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.” (Ali Imran, 169) Ta osobenost se ogleda u tome što je Allah, dž.š, dao da njihove duše budu u kljunovima zelenih ptica, kako to stoji u hadisu Ibn Abbasa u kom on kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: ”Kada su izginula vaša braća (tj. na Uhudu) Allah je dao da njihove duše budu u kljunovima zelenih ptica koje piju sa džennetskih rijeka, hrane se džennetskim plodovima i zanoćavaju na zlatnim svjetiljkama koje vise u hladu Arša…” (Ebu Davud, Sunen, ”Kitabul-džihad”, br. 2520) Pošto su oni žrtvovali svoja tijela na Allahovom put, On im je u berzehu ta tijela zamijenio boljim u kojima će boraviti do Sudnjeg dana. Oni će osjećati užitke putem tih tijela potpunije negoli duše koje nisu u tijelima. Molim, Allaha, dž.š, da naše duše zasluže te osobenosti i visoke položaje u berzehu. Amin! Iz prethodno rečenog i na osnovu činjenice da za duše ne važe materijalni zakoni možemo zaključiti da su neke duše tu oko nas, u našoj blizini i da posmatraju šta mi radimo. Međutim, one sa živim osobama ne mogu kontaktirati. Možda je moguća neka vrsta kontakta dok osoba spava. Naime, tada se čovjekova duša u određenom vidu odvaja od tijela, pa joj, možda, ta djelimična, privremena i posebna odvojenost od materijalnog svijeta omogućava da kontaktira sa duhovnim svijetom kojem i sama pripada.
Dr. Šukri Ramić