VRATA NA KOJE DOLAZE GRIJESI
1. Duša koja je sklona zlu, šejtan i njegovi pomoćnici i njegova vojska joj prilazi prema onome što ona želi i za čime žudi i stremi. Kada duša koja je sklona zlu bude sa šejtanom i njegovom vojskom oni zauzmu šest prolaza kojima dolaze do srca kako bi ga pokvarili:
a- Prolaz oka. Pogled oka postaje radi razgledanja i zabave, a ne radi pouke.
b- Prolaz uha. U njega unose neistinu i sprječavaju ulazak neistine.
c- Prolaz jezika. Nagovaraju ga na govor koji će mu štetiti a neće donijeti koristi zabranjujući mu ono što će koristiti.
d- Prolaz usta. Putem usta u stomak ubacuje različite vrste zabranjenih stvari.
e- Prolaz ruke. Čine je takvom da dohvata neistinu i čuva se istine.
f- Prolaz noge. Čine je tako da hoda ka neistini.
Imam Ibnul-Qajjim prenosi šejtanovu priču sa njegovom vojskom i njihov podsticaj da ovladaju ovim prolazima, pa kaže: "Dobro stražarite na ovim prolazima. Kada putem njih dođete do srca, onda je on ubijeni zarobljenik ili ranjenik sa mnoštvom rana."
2. Šejtanova vrata na koja on uvodu u Vatru su trojaka:
a- Vrata nedoumice koja uzrokuju sumnju u Allahovu Vjeru
b- Vrata strasti koja vode davanju prednosti strasti nad pokornosti i zadovoljstvima Allaha, Azze ve Dželle
c- Vrata srdžbe koja vode u neprijateljstvo prema Allahovim, Azze ve Dželle, stvorenjima
3. Šejtanovi putevi do čovjeka imaju tri pravca:
a- Raskoš i pretjerivanje. Čovjek povećava trošenje preko svojih potreba pa to postane luksuz, a to je šejtanov udio i povod ulaska u srce. Put za čuvanje od njega jeste, da se nefsu ne da u potpunosti sve ono što radi, bilo da se radi o jelu, snu, nasladi, odmoru. Kada se zatvore ova vrata, onda postoji sigurnost da neprijatelj neće ući na njih.
b- Nemar. Onaj koji spominje Allaha nalazi se u tvrđavi zikra, pa kada zaboravi i bude nemaran otvore se vrata tvrđave i neprijatelj u nju upadne, pa mu ga je teško izbaciti.
c- Da se čovjek preoptereti onim što ga se ne tiče u pogledu bilo koje stvari.
Ko bude čuvao ova četiri ulaza od propasti će sačuvati četiri stvari. Zato je rečeno: Ko bude čuvao ove četiri stvari zaštit će svoju Vjeru, a one su: Pogledi, misli, riječi i koraci.
4. Griješenje robu dolazi najčešće na ova četiri vrata:
a) Pogled je prvenac i izaslanik strasti. Čuvanjem pogleda se u osnovi čuva spolni organ. Ko dozvoli sebi da gleda ono što je Allah zabranio doveo se pred propast, jer Uzvišeni kaže: ''Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.'' (Nur 30-31) Nema sumnje da je pogled temelj većine nemilih događaja koji mogu snaći čovjeka.
Svi nemili događaji su krenuli od pogleda kao što i većina požara izbila od žeravica
Koliko je pogleda izašlo iz srca kao što strijela izlazi između luka i konopcaDokle god čovjek ima očne kapke očima drugog je izložen opasnosti
Nema dobrodošlice radosti koja povlači štetu
b) Misao. Misli su daleko teže, jer od njih počinju dobro i zlo. Iz misli se rađaju htijenja, interesi i čvrsta uvjerenja. Ko bude pazio na svoje misli uhvatio je za povodac svoga nefsa i savladao svoju strast. Ko se ne bude osvrtao na svoje misli odvest će ga u propast. Pohvalne misli zasnivaju se na četiri temelja:
- Misli kojima rob pridobiva ovodunjalučke koristi
- Misli kojima odstranjuje ovodunjalučke štete
- Misli kojima zadobija ahiretsku korist
- Misli kojima odstranjuje ahiretske štete
Neka rob gleda na svoje misli i ideje i težnje kroz ove četiri podjele.
c) Riječ. Čuvanje riječi označava da iz čovjeka ne proizađe zalutala riječ. Govorit će samo ono, u pogledu čega se nada nagradi i povećanju svoje vjere. Ako hoće da izgovori riječ, pogledat će da li u toj riječi ima zarade, koristi ili ne. Ako u njoj ne bude zarade suzdržat će se, a ako bude, pogledat će da li će time ispustiti riječ za koju postoji bolja zarada, pa je tako neće zapostaviti radi ove.
Ako želiš da dokažeš ono što je u srcu, dokaži to pokretima jezika, jer on predočava ono što je u srcu, želio to njegov vlasnik ili ne. Zato je Jahja ibn Mu'az rekao:
"Srca su kao posude u prsima. Ono što sadržavaju u njima vri, a kutljače su njihovi jezici. Zato sačekaj dok čovjek izgovori, jer njegov jezik zagrabi iz srca i slatko i kiselo, i ukusno i neukusno, obavještavajući te o ukusu njegova srca onim što jezik dohvati."
Značenje ovoga je: Kao što svojim jezikom kušaš hranu iz posuda i saznaješ kakava je ona, isto tako iz čovjekovog srca putem njegovog jezika kušaš šta je u njegovom srcu, kao što kušaš svojim jezikom hranu koja se nalazi u posudi. Zato čovjek musliman mora čuvati svoj jezik, jer najviše što će ljude odvoditi u vatru jesu usta i spolni organ. Jezik će ljude povlačiti na njihovim nozdrvama ka vatri. Možda čovjek ne razmišljajući izgovori neku riječ pa se strovali u Džehennem na većoj udaljenosti nego što su istok i zapad. Ili će se strovaljivati u Vatru sedamdeset godina. Možda izgovori riječ iz Allahove srdžbe i nemisli da će ona dostići ono što je dostigla, pa mu Allah upiše Svoju srdžbu sve do dana dok se s Njim ne susretne.
Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan govori samo dobro ili šuti. Kada lijepo ispoljava Islam, govori samo ono što ga se tiče. Jezik je nešto za što se Allahov Poslanik, alejhisselam, najviše pribojavao za muslimane. Svaki čovjekov govor je protiv njega, a ne za njega, osim da naređuje dobro a zabranjuje zlo, ili da spominje Allaha.
Tvoj govor je tvoj zarobljenik sve dok ne izađe iz tvojih usta, a kada izađe onda si ti njegov zarobljenik. Allahu ničiji govor nije skriven. On kaže: ''on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.'' (Qaf, 18)
Jezik ima dvije velike mahane. Ako se spasi jedne neće se spasiti druge: Mahana govora i mahana šutnje. Onaj koji govori neistinu je govorljivi i nepokorni šejtan, a onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan, nepokoran Allahu. Voli da se raspravlja i da ulazi u razmirice kada se ne pribojava za sebe.
Oni sljedbenici Istine koji stoje na srednjem putu čuvaju svoje jezike od neistine, a upotrebljavaju ih samo u onome što će im donijeti korist. Čovjek će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput brda, ali će vidjeti da mu ih je sve uništio. Doći će sa lošim djelima poput brda pa će vidjeti da mu ih je njegov jezik sve uništio mnogim spomenom Allaha, Azze ve Dželle, i svega što je vezano za Njega.
d) Korak. Čuvanje koraka označava da roba njegove noge nose samo ka onome za što se nada nagradi. Ako u njegovom koračanju nema dodatne nagrade, bolje mu je da sjedi. Iz svakog dozvoljenog koraka može izvući vid približavanja Allahu. Svi njegovi koraci mogu biti vid približavanja sa ispravnim nijjetom. Allah, Azze ve Dželle, opisao je robove Milostivog da ispravno govore i ispravno koračaju. On kaže:
''A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!" (Furqan, 63)
Isto tako Allah, Azze ve Dželle, objedinio je poglede i korake, u prijevodu značenja ajeta:
''On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.'' (Gafir- 19)
b- Prolaz uha. U njega unose neistinu i sprječavaju ulazak neistine.
c- Prolaz jezika. Nagovaraju ga na govor koji će mu štetiti a neće donijeti koristi zabranjujući mu ono što će koristiti.
d- Prolaz usta. Putem usta u stomak ubacuje različite vrste zabranjenih stvari.
e- Prolaz ruke. Čine je takvom da dohvata neistinu i čuva se istine.
f- Prolaz noge. Čine je tako da hoda ka neistini.
Imam Ibnul-Qajjim prenosi šejtanovu priču sa njegovom vojskom i njihov podsticaj da ovladaju ovim prolazima, pa kaže: "Dobro stražarite na ovim prolazima. Kada putem njih dođete do srca, onda je on ubijeni zarobljenik ili ranjenik sa mnoštvom rana."
2. Šejtanova vrata na koja on uvodu u Vatru su trojaka:
a- Vrata nedoumice koja uzrokuju sumnju u Allahovu Vjeru
b- Vrata strasti koja vode davanju prednosti strasti nad pokornosti i zadovoljstvima Allaha, Azze ve Dželle
c- Vrata srdžbe koja vode u neprijateljstvo prema Allahovim, Azze ve Dželle, stvorenjima
3. Šejtanovi putevi do čovjeka imaju tri pravca:
a- Raskoš i pretjerivanje. Čovjek povećava trošenje preko svojih potreba pa to postane luksuz, a to je šejtanov udio i povod ulaska u srce. Put za čuvanje od njega jeste, da se nefsu ne da u potpunosti sve ono što radi, bilo da se radi o jelu, snu, nasladi, odmoru. Kada se zatvore ova vrata, onda postoji sigurnost da neprijatelj neće ući na njih.
b- Nemar. Onaj koji spominje Allaha nalazi se u tvrđavi zikra, pa kada zaboravi i bude nemaran otvore se vrata tvrđave i neprijatelj u nju upadne, pa mu ga je teško izbaciti.
c- Da se čovjek preoptereti onim što ga se ne tiče u pogledu bilo koje stvari.
Ko bude čuvao ova četiri ulaza od propasti će sačuvati četiri stvari. Zato je rečeno: Ko bude čuvao ove četiri stvari zaštit će svoju Vjeru, a one su: Pogledi, misli, riječi i koraci.
4. Griješenje robu dolazi najčešće na ova četiri vrata:
a) Pogled je prvenac i izaslanik strasti. Čuvanjem pogleda se u osnovi čuva spolni organ. Ko dozvoli sebi da gleda ono što je Allah zabranio doveo se pred propast, jer Uzvišeni kaže: ''Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.'' (Nur 30-31) Nema sumnje da je pogled temelj većine nemilih događaja koji mogu snaći čovjeka.
Svi nemili događaji su krenuli od pogleda kao što i većina požara izbila od žeravica
Koliko je pogleda izašlo iz srca kao što strijela izlazi između luka i konopcaDokle god čovjek ima očne kapke očima drugog je izložen opasnosti
Nema dobrodošlice radosti koja povlači štetu
b) Misao. Misli su daleko teže, jer od njih počinju dobro i zlo. Iz misli se rađaju htijenja, interesi i čvrsta uvjerenja. Ko bude pazio na svoje misli uhvatio je za povodac svoga nefsa i savladao svoju strast. Ko se ne bude osvrtao na svoje misli odvest će ga u propast. Pohvalne misli zasnivaju se na četiri temelja:
- Misli kojima rob pridobiva ovodunjalučke koristi
- Misli kojima odstranjuje ovodunjalučke štete
- Misli kojima zadobija ahiretsku korist
- Misli kojima odstranjuje ahiretske štete
Neka rob gleda na svoje misli i ideje i težnje kroz ove četiri podjele.
c) Riječ. Čuvanje riječi označava da iz čovjeka ne proizađe zalutala riječ. Govorit će samo ono, u pogledu čega se nada nagradi i povećanju svoje vjere. Ako hoće da izgovori riječ, pogledat će da li u toj riječi ima zarade, koristi ili ne. Ako u njoj ne bude zarade suzdržat će se, a ako bude, pogledat će da li će time ispustiti riječ za koju postoji bolja zarada, pa je tako neće zapostaviti radi ove.
Ako želiš da dokažeš ono što je u srcu, dokaži to pokretima jezika, jer on predočava ono što je u srcu, želio to njegov vlasnik ili ne. Zato je Jahja ibn Mu'az rekao:
"Srca su kao posude u prsima. Ono što sadržavaju u njima vri, a kutljače su njihovi jezici. Zato sačekaj dok čovjek izgovori, jer njegov jezik zagrabi iz srca i slatko i kiselo, i ukusno i neukusno, obavještavajući te o ukusu njegova srca onim što jezik dohvati."
Značenje ovoga je: Kao što svojim jezikom kušaš hranu iz posuda i saznaješ kakava je ona, isto tako iz čovjekovog srca putem njegovog jezika kušaš šta je u njegovom srcu, kao što kušaš svojim jezikom hranu koja se nalazi u posudi. Zato čovjek musliman mora čuvati svoj jezik, jer najviše što će ljude odvoditi u vatru jesu usta i spolni organ. Jezik će ljude povlačiti na njihovim nozdrvama ka vatri. Možda čovjek ne razmišljajući izgovori neku riječ pa se strovali u Džehennem na većoj udaljenosti nego što su istok i zapad. Ili će se strovaljivati u Vatru sedamdeset godina. Možda izgovori riječ iz Allahove srdžbe i nemisli da će ona dostići ono što je dostigla, pa mu Allah upiše Svoju srdžbu sve do dana dok se s Njim ne susretne.
Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan govori samo dobro ili šuti. Kada lijepo ispoljava Islam, govori samo ono što ga se tiče. Jezik je nešto za što se Allahov Poslanik, alejhisselam, najviše pribojavao za muslimane. Svaki čovjekov govor je protiv njega, a ne za njega, osim da naređuje dobro a zabranjuje zlo, ili da spominje Allaha.
Tvoj govor je tvoj zarobljenik sve dok ne izađe iz tvojih usta, a kada izađe onda si ti njegov zarobljenik. Allahu ničiji govor nije skriven. On kaže: ''on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.'' (Qaf, 18)
Jezik ima dvije velike mahane. Ako se spasi jedne neće se spasiti druge: Mahana govora i mahana šutnje. Onaj koji govori neistinu je govorljivi i nepokorni šejtan, a onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan, nepokoran Allahu. Voli da se raspravlja i da ulazi u razmirice kada se ne pribojava za sebe.
Oni sljedbenici Istine koji stoje na srednjem putu čuvaju svoje jezike od neistine, a upotrebljavaju ih samo u onome što će im donijeti korist. Čovjek će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput brda, ali će vidjeti da mu ih je sve uništio. Doći će sa lošim djelima poput brda pa će vidjeti da mu ih je njegov jezik sve uništio mnogim spomenom Allaha, Azze ve Dželle, i svega što je vezano za Njega.
d) Korak. Čuvanje koraka označava da roba njegove noge nose samo ka onome za što se nada nagradi. Ako u njegovom koračanju nema dodatne nagrade, bolje mu je da sjedi. Iz svakog dozvoljenog koraka može izvući vid približavanja Allahu. Svi njegovi koraci mogu biti vid približavanja sa ispravnim nijjetom. Allah, Azze ve Dželle, opisao je robove Milostivog da ispravno govore i ispravno koračaju. On kaže:
''A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!" (Furqan, 63)
Isto tako Allah, Azze ve Dželle, objedinio je poglede i korake, u prijevodu značenja ajeta:
''On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.'' (Gafir- 19)
post/Hadisi I DOVE/
Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja
Od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahova srdžba je u srdžbi roditelja!”
Bilježi Tirmizi
Dobročinstvo prema roditeljima produžava život
Sehl b. Muaz prenosi od svog oca da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Blago onome ko bude činio dobročinstvo svojim roditeljima. Allah će mu produžiti životni vijek!”[1]
Jedan od uvjeta za ulazak u Džennet je dobročinstvo prema roditeljima
Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, u brojnim predajama nagovijestio je da će ulazak u Džennet biti usko vezan za naše poštivanje, respekt i dobročinstvo spram roditelja. Tako u predaji koju prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, kaže se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Roditelj je srednja vrata dženneta,[2] pa ako hoćeš pusti ih, a ako hoćeš sačuvaj ih!”[3]
Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, kakva je obaveza djeteta prema roditeljima?”, na što mu je on odgovorio: ”Oni su ti Džennet i Džehennem!”[4]
Dobročinstvo prema roditeljima jedno je od najdražih djela Allahu Uzvišenom
Kolika je važnost dobročinstva spram roditelja najbolje će nam potvrditi hadis u kojem se ovo djelo stavlja u ravan sa namazom i džihadom. Naime, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao ga je kao jedno od najdražih djela Gospodaru Uzvišenom.
Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koja djela su najdraža Allahu Uzvišenom?, na što mu je on odgovorio: ’Namaz u njegovo vrijeme.’ Na njegov upit: ’A nakon toga?’ Odgovorio je: ’Dobročinstvo roditeljima.’ Na treće pitanje: ’A koje onda?’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ’Džihad na Allahovom putu.’”[5]
Pažnjom prema njima se, uistinu, može Džennet zaraditi
Roditelji su izvanredna prilika da, čineći im dobročinstvo, zaradimo džennetske ljepote. U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike je rekao: ”Ponižen bio!”, i to je ponovio tri puta. Na upit ashaba: ”A ko to, Allahov Poslaniče?”, odgovorio je: ”Onaj koji doživi starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a on zbog njih, ne uđe u džennet!”[6]
Poslušnost prema roditeljima garantuje naše druženje sa poslanicima, šehidima i iskrenima na Sudnjem danu
Amr b. Murre el-Džuheni prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem i rekao: ”Allahov Poslaniče, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, svjedočim da si ti Allahov Poslanik, klanjam pet dnevnih namaza, propisano dajem zekat od svoje imovine i postim mjesec Ramazan.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je tada rekao: ”Ko umre, a bude izvršavao ove dužnosti, bit će na Sudnjem danu u društvu vjerovjesnika, iskrenih i šehida ovako – pa je pokazao da će biti blizu kao prst uz prst – ali pod uslovom da nije bio neposlušan svojim roditeljima!”[7]
Nemoguće se je odužiti roditeljima
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dijete se ne može odužiti svome roditelju, izuzev da ga nađe kao roba, pa ga otkupi i onda ga oslobodi!”[8]
Traženje oprosta jedan je od vidova zahvalnosti roditeljima
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada čovjek umre prestaju njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se iza njega koristi i dobro odgojeno dijete, koje mu dovu čini.”[9]
U drugoj predaji također od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Čovjeku će se, doista, povećavati deredže u Džennetu, pa će se zapitati: 'Odakle ovo?', te će mu se odgovoriti: 'To je od traženja oprosta tvoga djeteta za tebe!'”[10]
Primjer činjenja dobročinstva roditeljima
Dobročinstvo roditeljima se može činiti na razne načine: lijepom riječju, poklonom, materijalnim pomaganjem i sl., ali je bitno da roditelji osjete ljubav i pažnju djeteta spram njih. To će im uliti novu snagu, nadu i povjerenje.
Mnogobrojni su primjeri iz života vjernika koji su činili dobročinstvo roditeljima.
Ponašanje Ebu Hurejre, radijallahu anhu, može nam poslužiti kao primjer. On je živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao je blagim glasom: ”Majčice moja!” I nazvao joj selam. Ona bi mu uzvratila: ”Sinčiću moj! Neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berićet!” Tada bi joj Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao: ”Neka ti se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!”, a ona bi njemu odvratila: ”Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti!” Kada bi se vraćao kući, postupao bi na isti način.[11]
Piše: NEDIM BOTIĆ
0 komentara:
Objavi komentar
Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]
<< Početna stranica